Pisana riječ u Istri

U ovom pregledu knjiga iz Istre i o Istri obuhvaćene su uglavnom knjige hrvatskih nakladnika i tek ponekoga talijanskog i slovenskog. Želja nam je sakupiti knjige prije svega nakladnika regije (Slovenija, Italija, Austrija), a nadalje svih onih koji se bave Istrom i istarskim temama. Sve knjige koje prikazujemo dostupne su u prodaji. S ovih stranica najdostupnija knjižara vam je web knjižara Castropole (www.castropola.hr).

O povijesti pisane riječi u Istri nedovoljno se pisalo. Posebno o prvim tragovima. Najznačajniji autori koji su se bavili pisanom riječju kroz povijest Istre zasigurno su Josip Bratulić, Branko Fučić i Boris Biletić (novija povijest)... i ovom vas prilikom upućujemo na njihova djela.

Budući da još uvijek nije napisana sustavna sinteza povijesti pisane riječi u Istri (koju s nestrpljenjem očekujemo) već postoje samo djelomični prikazi pojedinih razdoblja, ovdje imamo namjeru dati samo kratki informativan pregled povijesti pisanja u Istri.

Iako ima i ranijih tragova, započet ćemo s raštrkanim kamenim antičkim spomenicima i uklesanim natpisima koji bjelodano pripovijedaju o širini rimske civilizacije i latinskoga pisma na istarskome prostoru. Koncem 6. stoljeća etnički zemljovid Istre dolaskom Slavena raslojava se na tri kulture: romansku, germansku i slavensku; a logično nastali politički sukobi, civilizacijske različitosti i napetosti smirenje su pokušali naći u Rižanskom pravorijeku iz 804. godine.

Najstariji filozof i prirodoznanstvenik u Hrvata ili prvi istarski intelektualac zapadnoeuropskoga kruga, Herman Dalmatin, iz prve polovice 12. stoljeća, izravan je prevoditelj arapskih tekstova (Fatidica, Kur'an, Introductorium in astronomiam...) na latinski i izvorni stvaratelj filozofskih (De essentiis, 1143), prirodoslovnih, astronomskih i astroloških djela. Rođen je negdje u središnjoj Istri (oko 1110. godine) gdje provodi djetinjstvo i stječe prvu naobrazbu u nekoj od istarskih opatija, a zatim djeluje u skriptorijima širom Europe (Toledo, Leon, Chartres, Toulous, Beziers) i putuje Bliskim istokom.

Srednjovjekovno pismo hrvatskoga puka, glagoljica, rasprostranjena je još od 11. stoljeća i pojavljuje se u misalima, brevijarima, zbornicima, liturgijskim rukopisima i na freskama kao grafiti. Glagoljski napisi zabilježeni na Plominskom natpisu, Supetarskom i Grdoselskom ulomku te kasnije brevijari i misali iz Huma, Roča (Brevijar Vida Omišljanina, 1396), Draguća, Berma, Barbana, zbornik legendi Pazinski fragmenti, te mnogobrojni statuti gradova i općina pisani latinskim i hrvatskim jezikom, a napose putopisna kronika i isprava Istarski razvod (1275-1395) o razgraničenju istarskih seoskih komuna i feudalnih gospodarstava pisana na tri jezika: latinskome, njemačkome i hrvatskome, svjedoče o visokoj razini pismenosti.

Prvotisak glagoljskog Misala i ujedno prva hrvatska knjiga tiskana je u Istri već 1483. godine. Istarski tiskari iz Kopra, Motovuna i Buzeta spadaju u sâm početak europskoga tiskarstva. Knjigu populariziraju benediktinci, franjevci i pavlini. Početkom 16. stoljeća, u razdoblju protestantizma, svoja djela tiskaju biskup Petar Pavao Vergerije iz Kopra, glazbenik Andrija Antico iz Motovuna, liječnik Santorio Santorio iz Kopra, fra Baldo Lupetina iz Labina...

Najpoznatiji protestantski istarski pisac, branitelj reformacije i bliski suradnik Martina Luthera svakako je Matija Vlačić Ilirik (1520-1575) iz Labina, koji je u svojim teološkim, filološkim i filozofijskim djelima (Clavis Scripturae Sacrae, Catalogus testium veritatis, Centuriae Magdeburgenses) redovito isticao svoj zavičaj - Istru. U to vrijeme marno piše, prevodi, priređuje i tiska brojne hrvatske knjige glagoljicom, ćirilicom i latinicom Stjepan Konzul Istrijan iz Buzeta. Nešto kasnije, protureformator i jezikoslovac Franjo Glavinić (1586-1650) iz Kanfanara obnavlja katoličanstvo u Czvitu szvetih.

Prosvjetitelj Josip Voltić (1750-1825) iz Tinjana živi u Beču i prevodi s francuskoga, talijanskoga, njemačkoga, latinskoga i piše na tim jezicima, a najznačajniji mu je Ričoslovnik iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika, 1803. Barbanac Petar Stanković (1771-1852), povjesničar, bibliofil i erudit svoga doba napisao je dvadesetak knjiga mahom na talijanskome jeziku, iz kojih valja izdvojiti Bibliografia degli uomini distinti dell' Istria, 1829.

Biskup i narodni preporoditelj Juraj Dobrila (1812-1882) iz Tinjanštine sastavlja hrvatski molitvenik Otče, budi volja tvoja (1854) koji je do danas doživio dvadesetak izdanja i uz to često bio početnicom mnogim Istranima u savladavanju čitanja. Pojavljuje se hrvatski narodni tjednik "Naša sloga" s napisima Matka Laginje, Vjekoslava Spinčića, Matka Bastijana, Antuna Kalca... To je vrijeme u kojem djeluju i mnogi talijanski povjesničari, arheolozi i književnici u tematiziranju Istre: Pietro Kandler, Domenico Rossetti, Michele Fachinetti, Carlo De Franceschi, Bernardo Benussi, Giuseppe Caprin, Marco Tamaro, Giuseppe Picciola...

Istarski roman u hrvatsku književnost uvodi Eugen Kumičić (1850-1904) iz Brseča. U Začuđenim svatovima i Jelkinom bosiljku obrađuje istarski i primorski ambijent. Matko Laginja (1852-1930) sakupio je Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju po Istri i kvarnerskih otocih. Seljačku Istru realistički opisuje u svojoj prozi (Sa zapadnih strana: Ljubav na prijevaru, Suvišna usta) Antun Tentor (1860-1910). Pjesnik Rikard Katalinić Jeretov (1869-1954) jednostavnim lirskim izrazom u zbirkama pjesama Pozdrav istarskog Hrvata, S moje lire, Našim morem i našim krajem nepretenciozno pjeva Istri i istarskome čovjeku. Istarski život nalazimo u djelima pripovjedača, romansijera, novinara i dramskog pisca Viktora Cara Emina (1870-1963). Njegovi junaci su politički angažirani u nacionalnom pokretu i pitanju Istre (Pusto ognjšte, Usahlo vrelo, Nove borbe, Iza plime, Presječeni puti...). Boraveći u Istri, Vladimir Nazor ostavlja značajni prozni opus s istarskom tematikom: Veli Jože, Istarske priče, Istarski gradovi, Krvavi dani; a upečatljiv putopis Istarski puti (1919) zapisuje Zagorac Franjo Horvat Kiš.

Mijo Mirković, poznatiji pod pseudonimom Mate Balota (1898-1963), iza sebe nije ostavio veliki književni opus, ali je sa zbirkom pjesama Dragi kamen (1938) ostavio prepoznatljiv i trajan trag u hrvatskoj dijalektalnoj poeziji, dok s romanom Tijesna zemlja (1946) nije polučio neki uspjeh. Međutim, njegova memoarsko-esejistička proza u Staroj pazinskoj gimnaziji i Puna je Pula, te monografija o Matiji Vlačiću Iliriku (Flacius) ostavlja snažan stvaralački dojam. Izvan istarskoga zavičaja stvaraju Ante Dukić iz Kastva, Ernest Radetić iz Baderne, novinar Ante Mihovilović iz Premanture, publicist Ante Ciliga... Opatijac Drago Gervais (1904-1957) ispisuje originalne i osebujne Čakavske stihove.

Pjesnik (Žminjski libar), esejist i kulturni povjesnik (Kulturna povijest Hrvatske) Zvane Črnja (1920-1991) iz Žminja osnivač je "Čakavskog sabora", kulturne institucije koja je pokrenula znamenitu "Istru kroz stoljeća", ediciju koja bi trebala pokriti cjelokupnu književnu i kulturološku povijest Istre. Gotovo svi važniji suvremeni istarski pisci svoje prve zbirke pjesama ili proze objavljuju u okrilju ili sunakladništvu "Čakavskog sabora": Milan Rakovac, Tatjana Arambašin, Daniel Načinović, Boris Biletić, Stjepan Vukušić, Miroslav Sinčić, Drago Orlić, Ante Dabo, Zdenka Višković, Emil Kazimir Žeravica, Ivan Svetić, Rudolf Ujčić, Antun Milovan... Naravno, i udio istarskih Talijana: Ligio Zanini, Eros Sequi, Fulvio Tomizza, Lucifero Martini, Giovanni Santin, Giusto Curto, Mario Schiavato, Loredana Bogliun, Nelida Milani, Umberto Matteoni... svojim stvaralaštvom i književnošću na materinjem jeziku znatno doprinose svekolikom kulturnom identitetu Istre.

Na koncu nije zgorega spomenuti i poneke književne odličnike koji su rado pohodili srcoliki poluotok ili djelatno boravili i stvarali u Istri: Dante Alighieri, Thomas Mann, Hermann Bahr, Paula von Preradović (austrijska književnica, unuka hrvatskog književnika i autorica stihova austrijske himne), Ivan Cankar, Karl Kraus, James Joyce, Franz Karl Ginzkey, a od domaćih pisaca Antun Šoljan i Miroslav Krleža.